Autor: rutvicalibertybell

objesila sam na zid sliku ljubičastog zalaska sunca, da me uvijek podsjeća na ono što je najvažnije. da se sjetim da je ono što je najvažnije, nešto što se događa na kraju. da je to što se događa na kraju, najljepše. da je ono što je najljepše, jednako za sve. da na to što je…

odlučila sam prije koju godinu da više ne idem autom na posao. to mi je bila dobra odluka. sviđa mi se putovati tramvajem, iako moram povremeno prostajati pola sata u umjerenoj gužvi, s teškom torbom ovješenom o rame, ali to je ipak samo pola sata, gužva nije nesnosna, a ni torba nije baš toliko teška,…

Baka mi diktira u telefon: “Draga Marijo i djeco, volim vas i često mislim na vas…”; s uključenim spikerfonom pored sebe slušam je i tipkam, i iz moje tipkovnice u real-timeu izlazi: “Dear Maria and the kids, I love you and I think about you often…” Kad smo gotove, pita me: kad ćeš joj poslati?…

u prekrasno travanjsko veče, vraćam se kući kroz topli knežijski sumrak tegleći tri torbe pretrpane namirnicama. (u toplo ljetno večer, u rano subotnje jutro, u titravo ljetno poslijepodne, u vlažni zimski sumrak, ja hodam svojim kvartom ili vozim doma s posla ili se vraćam biciklom s nekog koncerta… ovi moji zapisi opetovano počinju izricanjem doba…

često se uhvatim kako želim ponovno napisati stvari koje sam već napisala, okej, ne baš te iste, ali ulovim se u želji da budem ona ista osoba koja je pisala moje najbolje rečenice, što je dakako nemoguće, ali recimo da je zaista moguće – nije li to suluda želja, jer tada sam silno željela biti…

Rekla si da je najbolje da pišem o onome što znam, ali ja ne znam ništa, i ne znam kako itko može bilo što i znati, možemo li išta osim osjećati, osim što ja ni ne osjećam ništa, tješim se da je to zato što osjećam ali ne mogu podnijeti, ali gruba je istina da…

malo je toga na svijetu bolje od onog osjećaja kad se noću vraćaš sama doma, i cesta se odmotava ispred auta tamna ali pouzdana, ispružena kao budućnost: nudeći isti slatki okus neizvjesnosti, iako se skoro uvijek na kraju sve odvije prema očekivanjima, a ako i ne, onda je to neko sranje od saobraćajke i svakako…

hej, draga. oprosti što ne pišem. ne pišem već dugo: ni tebi, ni sebi, niti ikome drugome. govorim si da su me riječi ostavile, ali ustvari, ja sam ostavila njih. i tebe. i sebe. oprosti. želim ti se javiti, ali ne znam što bih uopće mogla reći. neki dan počela sam pisati pjesmu i prvi…

Izvadila sam sve dnevnike od 2019-te do danas i krenula od prvog. Nisu to neki lirski dnevnici ni filozofske rasprave sa samom sobom, nego bilješke sasvim praktične naravi, u kojima pravim to-do liste za tekući dan ili tjedan, popise za naručivanje opreme s Thomanna, podsjetnike na sve što treba pripremiti za proslavu nekog rođendana ili…

Probudila sam se iz bizarnog sna u dezorijentirano stanje budnosti u kojem ne znam gdje sam i koje je doba, i u kojem sve što je u snu bilo čvrsto i pouzdano postaje nevjerojatno i daleko, ali um još nije dosegnuo nove postavke stvarnosti u koje se može usidriti, tako da sam sve skupa nigdje,…