Baka mi diktira u telefon: “Draga Marijo i djeco, volim vas i često mislim na vas…”; s uključenim spikerfonom pored sebe slušam je i tipkam, i iz moje tipkovnice u real-timeu izlazi: “Dear Maria and the kids, I love you and I think about you often…”
Kad smo gotove, pita me: kad ćeš joj poslati? Hoće li to stići do praznika? Već sam poslala, kažem, evo čim smo završile stisnula sam enter, i to ti je već tamo, kod nje u Kanadi, i da njima sad nije noć, ona bi to mogla već čitati, a joooooj, kakvo čudo, baka se smije grleno, glasno, kako se samo djeca od devedesetsedam godina znaju smijati, kakvo čudo, ja ti to ništa ne razumijem, nevjerojatne stvari, ali hvala dragom Bogu da je to danas tako, vidiš ti to moja mala Zvonkice, kud je ta tehnologija otišla, mi smo nekad morali čekati tjednima da pisma stignu, druga su bila vremena, a sad – hop – i javiš se u trenu, kako je to krasno, hvala ti mila moja što prevodiš i pišeš, javi mi kad stigne odgovor, nek te Bog čuva i imaj lijep dan.
Kasnije sjedim pred svojim laptopom kad je kod nas već noć, a u Kanadi dan, i pišem pisma, i mislim o tome kada će stići, a neće tako skoro, možda neće nikada, jer pisma koja noću pišem putuju dugo i idu na mjesta koja su puno, puno, puno dalje od Kanade.
libertybell 
Komentiraj