Izvadila sam sve dnevnike od 2019-te do danas i krenula od prvog.
Nisu to neki lirski dnevnici ni filozofske rasprave sa samom sobom, nego bilješke sasvim praktične naravi, u kojima pravim to-do liste za tekući dan ili tjedan, popise za naručivanje opreme s Thomanna, podsjetnike na sve što treba pripremiti za proslavu nekog rođendana ili put na more ili recimo promociju albuma i slične bend-related aktivnosti, i upravo je to posljednje ono zbog čega sam ih stavila u mali tornjić na radni stol krenula pregledavati popise sadržaja, koje ima svaka od bilježnica na svome početku. Spremam se, naime, na izdavanje novog singla, pa se valja podsjetiti na sve što sam prije običavala raditi u takvim prilikama, a to sve piše u tim tekicama.
Prvu, koja datira od rujna do studenog 2019, sam prolistala u čas, i usput izvadila hrpu korisnih bilježaka, kontakata, ideja. Uz to sam se uz nježno štipanje nostalgije prisjetila koliko sam tada još svirala po regiji i gdje smo sve bili i dobro se provodili.
Onda sam otvorila drugu, koja pokriva period od studenog 2019 do rujna 2020, i u kratkom pogledu na sadržaj, uz poglavlja tipa “promocija vinila u KCM-u” ili “august” uočila poglavlje koje se zove “Varšava”, i od onda sjedim za stolom u grču, kao da se s mene zgulila koža, i ne dišem kako se ne bih slučajno pomaknula i nadražila osjetljive vrške nerava koji goli i nezaštićeni trepere spremni da pošalju vrelu struju ravno u centar mozga.
Mogu se do prekosutra pitati zašto više ne pišem pjesme ali stvar je u tome, da se neću ni pomaknut s ovog mjesta gdje sam sada dok ne zagrizem i ne prožvačem tu dvijeidvadesetu, dok ju ne isplačem, dok ju ne izbljujem, dok se ne slomim i dok joj ne dopustim da me strga, dok se ne osramotim, dok ne ostanem ležati u blatu i ne odustanem od svega za što se držim i dok mi plima smeća i krivnje i žaljenja ne izbije ovaj gard pametne ženske i ostanem gola i bijedna.
Onda možemo pričat.
libertybell 
Komentiraj