Probudila sam se iz bizarnog sna u dezorijentirano stanje budnosti u kojem ne znam gdje sam i koje je doba, i u kojem sve što je u snu bilo čvrsto i pouzdano postaje nevjerojatno i daleko, ali um još nije dosegnuo nove postavke stvarnosti u koje se može usidriti, tako da sam sve skupa nigdje, a onda mi je, nakon par sekundi, došlo: oblačno je i hladno subotnje popodne, početak ožujka, u svom sam krevetu, vratili smo se iz Varaždina s bakinog sprovoda.
Baka je umrla u stodrugoj godini. Imala je petoro djece, dvanaestoro nas unuka, i sedamnaestoro praunuka, a kada bismo se okupili, skupa s našim partnerima bilo bi nas i do pedesetak. Okupljali smo se najčešće na njen rođendan, u studenom, i to su bile jedine prilike kada bih viđala neke od rođaka, a ovaj sprovod vjerojatno je bio zadnje takvo okupljanje, tako da osim što sam ove godine zadnji puta vidjela baku, možda je i zadnji puta da sam vidjela još nekoga od nećaka, sestrični, tetaka, strini i ostale plemenske grupacije. Bakina smrt je singularitet, točka u kojoj funkcija naše familije mijenja smjer i tangente se obrću.
Razmišljanje o smrti kod mene skoro uvijek postaje razmišljanje o kvantnoj fizici i/ili matematici, i ovih dana često mi je na pamet padala misao kako nema čvrste granice ni među čime – na moje tijelo preskaču elektroni s Fridine dlake dok ju mazim, s mog tijela otpadaju epitelne stanice na tipke laptopa dok ovo kuckam, voda iz pipe postaje dio mene kad ju popijem, i sve je jedno. Onda, opet, i Frida, i laptop, i voda, i ja, samo smo prazan prostor u kojem na ogromnoj udaljenosti jedne od drugih titraju neke čestice ili neki valovi ili neke funkcije vjerojatnosti ili možda nešto što ja ne znam ni imenovati, ali sam sigurna da je jako sitno i međusobno jako udaljeno, i samo zbog tih nekih nepojmljivih sila koje vežu na ogromne daljine, ovi prsti koji tuku po ovoj tipkovnici – ta hrpa praznog prostora koja udara u drugi prazan prostor – ne propadaju kroz nju, pa kroz sofu na kojoj sjedim, pa kroz zgradu, pa kroz planetu, i tako dalje u crnu beskonačnost.
Sve je došlo iz jednog ishodišta, razdvojilo se i nastavlja se udaljavati sve više, ali ostaje i dalje zauvijek povezano – i kozmos, i moja obitelj.
libertybell 
Komentiraj