Rekla si da je najbolje da pišem o onome što znam, ali ja ne znam ništa, i ne znam kako itko može bilo što i znati, možemo li išta osim osjećati, osim što ja ni ne osjećam ništa, tješim se da je to zato što osjećam ali ne mogu podnijeti, ali gruba je istina da mi se ne da, što je baš bizarno, jer ako išta ne mogu podnijeti, onda je to “ne da mi se”.
U utorak navečer iz zvučnika u mojoj dnevnoj sobi čuju se Charles Mingus, pa James Brown, i drže svoje propovijedi u vrlo različitom tonu, ali ipak imaju nešto zajedničko – ne razumijem ni jednu, i objema vjerujem. Što manje razumijem, to više vjerujem. Otprilike kao i u slučaju poezije, ili kvantne fizike: ne razumijem niti jedno od toga ali sam uvjerena da u njima leži spasenje, ne znam samo spasenje čega, prije nego što ću upaliti netflix da ubijem večer nekom bezveznom serijom, zamišljam Mingusa, Nielsa Bohra i Marinu Cvetajevu kako sjede oko stola i planiraju akciju spašavanja nepreglednog, vječnog smetlišta punog starih frižidera, polupojedenih teglica nutelle, marketinških kampanja i fejsbuk šitpostanja.
što više večeri provodim sama doma, manje sam usamljena.
libertybell 
Komentiraj