malo je toga na svijetu bolje od onog osjećaja kad se noću vraćaš sama doma, i cesta se odmotava ispred auta tamna ali pouzdana, ispružena kao budućnost: nudeći isti slatki okus neizvjesnosti, iako se skoro uvijek na kraju sve odvije prema očekivanjima, a ako i ne, onda je to neko sranje od saobraćajke i svakako ne ona uzbudljiva avantura koja se nagoviještala u odsjajima farova.
početak je travnja i budi se svijet: listaju stabla, mekši je zrak, duži su dani a toplije noći, i ja se vozim doma nakon večeri s prijateljima u prigradskom restoranu u kojem oni još uvijek jedu, piju, druže se, ali ja sam se odšuljala kao lopov i kradem svoje trenutke samoće – ušuškanu izolaciju u limenoj kutijici koja obećava da će te odvesti bilo gdje ako poželiš, iako znaš da ćeš se zapravo samo odvesti doma.
ono što najviše volim u tim samotnim noćnim povratcima kući su dvije stvari: jedan – osjećaj da tako, sama, u mraku, mogu otići od svega, i dva – umirujuće saznanje da na kraju ipak idem tamo gdje jedino želim otići: doma.
želim pobjeći od svega i želim otići doma i to je uvijek jedno te ista stvar.
libertybell 
Komentiraj